Osnovna škola Antuna Kanižlića Požega

Ne postoje dobri i zli roditelji. Svi roditelji žele biti 'dobri', ali to ne uspijeva svima. Ali ne zato što imaju loše namjere i želje, već zato što zanemaruju sebe i svoj razvoj, odnosno premalo pažnje posvećuju sebi i nisu u potpunosti svjesni što se događa s njima i njihovom djecom.

Dobri' roditelji su oni koji rade na sebi, osvješćuju sebe i svoje odnose s djecom, trude se u održavanju sebe i svog roditeljstva. Razvijaju i održavaju u sebi i oko sebe obilježja kvalitetnog roditeljstva. Zajedno s djecom ulažu napor da zadovolje njihove i svoje potrebe, želje i ciljeve.

Roditelji bi se morali boriti i brinuti za svoju osobnu sreću i zadovoljstvo, jer samo osobno sretni i zadovoljni mogu osigurati kvalitetu svog roditeljskog odgojnog ponašanja prema djeci.
Nesretan i nezadovoljan roditelj u velikoj je opasnosti da odgojno loše postupa sa svojim djetetom. 

Obaveza je svakog roditelja da misli i na sebe, a ne samo na dijete, da se bori za vlastitu, a ne samo djetetovu sreću, da čuva sreću i zadovoljstvo u svom braku, kako bi dio te sreće i zadovoljstva prenijeli u svoje roditeljstvo i osigurali za dijete.

Jeste li svjesni kakav ste roditelj? Pokušajte se pronaći između nekoliko opisanih vrsta roditeljskog ponašanja. Mnoštvo je vrsta i podvrsta roditelja, ali mi ćemo ovdje nabrojati samo neke;

Perfekcionistički roditelji

• žele savršenu djecu,
• pretjerano su kritični,
• sebe smatraju savršenim roditeljem,
• strogo kontroliraju roditeljske osjećaje,
• napeti su,
• moraliziraju,
• traže savršenu disciplinu,
• neurotski su uredni,
• uvijek su u pravu.

Proračunati roditelji

• pretjerano su ljubazni prema djeci,
• nametljivi su,
• pretjerano pomažu,
• odbijaju kritike roditeljskog ponašanja,
• ponašaju se teatralno,
• smatraju se spasiteljima svoje djece.

Ambiciozni roditelji

• preko djece zadovoljavaju svoje ambicije,
• omalovažavaju djetetove želje, potrebe i planove,
• opsjednuti su uspjehom svoje djece.

Nerealni roditelji

• odgajaju djecu za nekakav svoj svijet u kojem je sve lijepo, idealno, romantično,
• ne obaziru se na stvarnost oko sebe,
• u stalnom su sukobu sa stvarnošću ,
• nezadovoljni su, djeluju depresivno, melankolično,
• puno dramatiziraju,
• opsjednuti elitizmom,
• skloni su razmaziti svoju djecu,
• komplicirani su,
• zavidni su drugima.

Sveznajući roditelji

• pretjerano analiziraju,
• pretjerano su oprezni,
• sve drže pod nadzorom,
• odgajaju prema 'najnovijim znanstvenim dostignućima',
• komplicirani u razgovoru s djecom,
• netaktični su.

Kruti roditelji

• ovise o raznim autoritetima koje čitaju, slušaju i slijede,
• kruto se drže pravila, načela i rituala,
• od djece traže potpunu poslušnost, izvršavanje pravila i obaveza,
• ne pokazuju povjerenje prema djetetu,
• sumnjičavi su, mrzovoljni, nesigurni i autoritarni.

Realni roditelji

• svjesni su sebe,
• samokritični u vezi svog ponašanja kao roditelja,
• duhoviti i originalni,
• praktični,
• osobni i prirodni u pristupu djetetu,
• otvoreni prema djetetu i prilagodljivi u odgoju.

Tolerantni roditelji

Biti tolerantan prema djeci ne znači prihvaćati sve što nam ona nude, niti odobravati svako njihovo ponašanje, ali to svakako znači pokazivati zanimanje i za ono što ne prihvaćamo, pokloniti dužnu pažnju i onome što kod njih ne razumijemo, voljeti ih i onda kada nam to nije lako, ne odbaciti ih kada bismo to najradije učinili. Roditeljska tolerancija pretpostavlja prihvaćanje djeteta kakvo je, a ne samo kakvo bismo mi željeli, kakvo smo očekivali, kakvom smo se nadali.

Bezuvjetni roditelji

Prihvaćaju dijete kakvo ono jeste, a ne kakvo bi oni željeli. Ne traže od njega da bude ono što njima treba, nego ono što je stvarno za njega najbolje. Brinu za njega i onda kad im je jasno da neće postati ono što od njega očekuju. U prvi  plan stavljaju dijete, a ne sebe. Djetetu su iskreni prijatelji, a ne 'veliki dobročinitelji' koji zahtijevaju vječnu zahvalnost. Svojom bezuvjetnom roditeljskom ljubavlju privlače dijete jer ga ne ugrožavaju i ne čine o sebi ovisnim.

Uspješni roditelji

Uspješni roditelji nisu samo oni koji imaju 'uspješnu djecu' nego prvenstveno oni, koji uspješno i kompetentno obavljaju svoje roditeljske obaveze prema njima. Oni su sigurni u sebe i u ono što rade prihvaćajući i neočekivane rezultate svojih roditeljskih nastojanja.

Kakvi smo dakle roditelji? Radimo li na sebi dovoljno? Jesmo li sigurni da nas djeca doživljavaju onako kako mi to mislimo? Jesmo li u pravu kada optužujemo djecu, a sebe opravdavamo ?
Ova i slična pitanja trebamo ozbiljno razmotriti i na njih odgovoriti.
Roditeljstvo je umijeće, a ne teorija. Umijeće nije dovoljno razumjeti. Treba ga i vježbati. O njemu nije dovoljno razmišljati. Treba ga svakodnevno iskušavati.

Literatura
Brajša, P. (2003.), Roditelji i djeca, Glas Koncila, Zagreb

Autor: Gordana Bena