Osnovna škola Antuna Kanižlića Požega

11.ožujka 2016. u knjižnici naše škole održan je okrugli stol na kojemu su sudionici raspravljali o važnosti igračaka i igranja.

Ovaj događaj organiziran je u okviru školskoga projekta „Skriveno djetinjstvo“, a sudjelovali su učenici i djelatnici naše Škole. Uz moderatoricu rasprave Mariju Lešković, bivšu učenicu naše Škole, a sada uspješnu učenicu požeške Gimnazije, u raspravi su sudjelovali Irena Topalušić, učiteljica razredne nastave i voditeljica projekta „Skriveno djetinjstvo“, Svjetlana Ružić, učiteljica razredne nastave, Zora Stanković, učiteljica razredne nastave i bivša djelatnica Škole, Goran Đurđević, nastavnik Povijesti i Nina Pavić, učenica 5.a razreda.

Rasprava se vodila oko pitanja je li igranje važno i kakvu ulogu igračke i igranje imaju u razvoju djece, ali i u životu odraslih. Sudionici su ukazali na diskriminiranost igračaka jer se igračke vežu samo uz djecu i time su omalovažavane. Odrasli igračke ne shvaćaju ozbiljno, a igračke imaju veliku ulogu u razvoju djece jer igranjem potičemo kreativnost, razvijamo različite sposobnosti i nerijetko se događa da igračke i igranje odrede djetetovo buduće zanimanje. Gđa Topalušić potvrdila je važnost igranja i igračaka, ali upozorila da bi igračke trebale biti prilagođene dobi djeteta. Dijete kako raste i razvija se, mijenja svoje interese pa se tako mijenjaju i igračke kojima se igra.

Raspravi su se priključili i učenici u publici. Potvrdili su da se još uvijek igraju igračkama, često onim tradicionalnima kao što su lopta, lutke i lego kocke. Igranjem zamišljaju različite situacije, razvijaju svoju maštu, kreativnost, postaju mali sportaši, građevinari, arhitekti, istraživači. 

Za djecu je važno da zamišljaju različite uloge, da glume odrasle, a to je dobro jer se tada igraju zajedno. Kroz igru, osim što se zabavljamo, i učimo, a to je vrlo važno za život, rekao je nastavnik Đurđević.

Na kraju ovoga okrugloga stola svi sudionici zaključili su da igračke imaju važnu ulogu u svim razdobljima ljudskoga života i da se nikada ne trebamo prestati igrati, što zbog našeg osobnog razvoja, a što zbog toga da barem na taj način ostanemo uvijek – djeca.