Osnovna škola Antuna Kanižlića Požega

          Ne treba djecu štititi od dosade…

   Sa jednog zanimljivog predavanja u pamćenje mi se usjekla   jedan rečenica. Glasila je otprilike ovako: 

                                                „Roditelji, mi nismo zabavljači svoje djece!“

Često nam je dosadno ako smo sami sa sobom. Kao da bježimo sami od sebe, brzo palimo tv, organiziramo kamo otići, ili tko će doći… Strah i otpor od dosade uspješno prenosimo i na svoju djecu. Ta ista djeca uzvraćaju nam neprestanim zahtijevanjem ovoga i onoga, što bi htjeli raditi, kuda bi htjeli ići…
Svojoj djeci (i sebi samima) činimo međvjeđu uslugu. Dosada je svojesvrsna zaštita od prekomjernih stimulacija vanjskog svijeta, od stalne potrage za novim osjećajima i raspoloženjima. Slobodno vrijeme ne bi trebali vječito nečim ispunjavati. Dijetetu oduzimamo mogućnost da pokrene svoju maštu, da iz ničega napravi nešto, da nauči biti sebi dovoljno, samodostatno. Neprestano se oslanja na nas vapeći da ga zabavljamo. A nas zaboli srce ako nam dijete kaže:’Dosadno mi je!’. I odmah krećemo u akciju osmišljavanja vremena za njega. To je najgori izbor za taj trenutak. Ono što bi mogli roditelji tada učiniti jest da budu odlučniji prema svojoj djeci, da zajedno s djetetom pokušaju nabrojiti što bi dijete moglo raditi, tako da ono uvidi da ima lepezu mogućnosti. Od tih mogućnosti neka izabere jednu. A poslije može dobiti nagradu – izlazak ili odlazak nekamo…Tako djetetu ne omogućimo odmah ono što želi, već ga poučavamo strpljivosti, a uz to razbuđujemo njegovu motivaciju i poučavamo: ‘Ja iz ove situacije mogu izaći sam. Mogu se s time nositi.’

Na taj način dijete neće postati pretjerano vezano uz društvo ili neke prijatelje. Moći će biti s njima ili bez njih (nije ideja da bude posve bez prijatelja).Ideja je da ne trči za društvom i ne prihvaća igru pod bilo kakvim pravilima, već da odrasta u zrelu, samostalnu osobu koja će bit dovoljno svoja da izabere društvo koje će joj odgovarati kao i vrijeme u kojem će se družiti.
Ukoliko djetetu oduzmemo pravo na dosadu, pogotovo u ranijem djetinjstvu, ono neće naučiti kako izbjeći pogubnu dosadu u budućnosti. Djeca koja se ne nauče nositi sa dosadom, vječito su u potrazi za stimulacijom, a ako ona izostane postaju apatični, bezvoljni, depresivni… U teen dobi su u potrazi za većim i jačim stimulacijama koje mogu biti vrlo pogubne.

Izvor:http://www.prakticanzivot.com