Osnovna škola Antuna Kanižlića Požega

Četvrtaši su pisali osobine svojih mama na njemačkome jeziku: Mama, du bist lieb (Mama, ti si draga), schön ( lijepa), streng/nicht streng, ( stroga si/nisi stroga), fleißig, (vrijedna si), sympathisch (simpatična si), elegant (elegantna si), neugierig (radoznala si), i sl.

Petaši su ispunjavali upitnik o svojoj majci: dob, boja očiju, boja kose, što voli i ne voli raditi, omiljenu boju, omiljeni sport i učili su pravilno saviti ružičastu vrpcu te koje je njeno značenje u ovom projektu.

Šestaši su pisali kratak sastavak o svojoj majci i pokraj sastavka su nacrtali svoju majku i ono što rado radi.

Osmaši su slušali slikopriču na njemačkome jeziku "Smijemo li se i dalje maziti, mama?". To je priča o majci koja obolijeva od raka dojke i trogodišnja kćerka se počinje bojati svoje mame misleći kako je rak prelazna bolest. Majka joj onda objasni o kakvoj se bolesti radi, na koji način se liječi itd. Na kraju priče majka ozdravi. Priča završava poukom kako ne treba djeci tajiti bolest odraslih pod izlikom da ih na taj način štitimo jer ih ne štitimo držeći ih u neznanju što se događa. Treba djecu educirati i objasniti im, npr. zašto je majka u bolnici, zašto se osjeća slabom jer na taj način ih uključujemo u naš život. Djeca nas odrasle mogu ohrabriti kako bismo izdržali sve izazove na koje nailazimo pri liječenju od opakih bolesti. 

 

Jasminka Hajpek, prof. izvrsna savjetnica