Bio je taj isusovački profesor prvi slavonski autor koji je u zapušteni, od Turaka oslobođeni krajolik svoga zavičaja uselio do tada nepoznatu razinu pjesničkog jezika, onu istu razinu koja je već bila ostvarena u drugih hrvatskim pokrajinama. Kanižlić, koji je umro 1777., za života je ostavio pregršt molitvenika i pobožnih knjiga, nešto proze s temom o moralu i brošura koje su se odlikovale živim jezikom i neobičnim redom riječi. Učio je u rodnoj Požegi i Zagrebu, studirao je teologiju u štajerskom Gradecu i slovačkoj Trnavi, a u rodni se grad vratio 1752. i već tada u svojim tekstovima pokazao da dobro razumije koje su kulturne potrebe Slavonije, Dalmacije i ostale Hrvatske. Tipični je predstavnik (zakašnjelog) baroka. Poznavao je dubrovačke pjesnike ranijih razdoblja, a kad je 1780. objavljeno njegovo glavno djelo „Sveta Rožalija“, poema o baroknoj svetici iz talijanskog Palerna, bilo je jasno da je hrvatska književnost dobila nešto više od još jednog plačljivog monologa neke bivše grešnice. Poema je književno djelo najčešće u stihovima, emocionalno, bogato razgovorima sa samim sobom te promišljanjima o moralnim pitanjima. Podijeljena u četiri dijela, ova poema tečnim stihovima priča o posljednjem samotničkom razdoblju Rožalijina života. U mladosti je ova zaštitnica od kuge živjela na kraljevskom dvoru, ali napustila je raskošan život i otišla u pustinju služiti Bogu. Rožalija je još jedna „svetica – pokajnica“ hrvatske književnosti, samo što je ona dobila drukčiji književni opis nego njene prethodnice. U „Svetoj Rožaliji“ stalno čujemo svetičin glas, tu kao da pisac ne postoji dok svetica „piše“ tekst u obliku razgovora s vlastitim pismom koje se upravo sprema poslati roditeljima iz pustinjačkog stana. Poema o svetoj Rozaliji napisana je u vrijeme kada su u književnosti bili popularni epistolarni romani (romani u obliku pisama). U Kanižlićevom tekstu svetičino pismo postaje svjedok njenog života, ali saznajemo i kako je živjela i prije dolaska u pustinju. Poema nije sažeta kao druga europska djela koja su napisana u obliku pisama, ona je razvučeno djelo koje postaje prikaz duše koja se spoznaje novi život. Služio se Kanižlić iskustvima svojih dubrovačkih prethodnika, najviše Ivana Gundulića, Ivana Bunića i Ignjata Đurđevića, koristio se njihovim dobro poznatim stihovima i slikama. Pisao je jezikom kojem je temelj bila slavonska ikavica s dosta korištenih dubrovačkih i sjevernohrvatskih izraza. Teški dvanaesterac pjesnik u lirskim dijelovima usitnjava u deseterce, osmerce i sedmerce.

Bio je Kanižlić oduševljeni opisivač ptica, najbolji u hrvatskoj književnosti. U tada zaostaloj Slavoniji Antun Kanižlić uspio je u ozbiljne religijske poeme unijeti živost. Otkrio je uz to ovaj slavonski isusovac i jedno od najvrednijih obilježja književnosti svoga doba – humor. Pisao je tako da su se nad njegovom Rožalijom mogli osmjehivati i oni koji su učili da je književnost najmrgodnija pojava na svijetu.

Antun Kanižlić prvi je značajni pjesnik Slavonije -  te pokrajine koja je uvelike zaostala zbog turske vladavine, zaostale u materijalnom i kulturnom smislu. Iako mu je zavičaj tada zaostajao za drugim hrvatskim krajevima, ispisao je neočekivano „svježe“ stihove i riječima naslikao do tada potpuno nevidljive prizore.

priredio Mario Trupinić, nastavnik hrvatskog jezika