Antun Gustav Matoš

Srodnost

Đurđic, sitan cvjetić, skroman, tih i fin,
Dršće, strepi i zebe kao da je zima,
Zvoni bijele psalme snježnim zvončićima
Potajno kraj vrbe, gdje je stari mlin.

Pramaljeća blagog ovaj rosni sin
Najdraži je nama među cvjetovima;
Boju i svježi miris snijega i mlijeka ima,
Nevin, bijel i čist ko čedo, suza i krin.

Višega života otkud slutnja ta,
Što je kao glazba budi miris cvijeća?
Gdje je tajna duše, koju đurđic zna?

Iz đurđica diše naša tiha sreća:
Miris tvoga bića, moja ljubavi,
Slavi drobni đurđic, cvjetić ubavi.

1910.

Antun Gustav Matoš (1873.- 1914.) bio je hrvatski putopisac, pjesnik, novelist, esejist i feljtonist. Matoš je najistaknutiji predstavnik hrvatske moderne koji je trgnuo hrvatsku književnost iz dugogodišnjeg sna i uveo je na velika vrata modernog načina pisanja.

Sam je Matoš pripovijetke smatrao najvrjednijim dijelom svojega opusa, a njegovi suvremenici i kritičari iz desetljeća izravno nakon njegove smrti visoko su cijenili pojedine putopise. S vremenom je njegovo djelo uravnoteženije procijenjeno, pri čem je posebno dobilo na vrijednosti pjesništvo. Danas se pojedine pjesme (Mora, Notturno, Jesenje veče, Maćuhica, 1909., Srodnost, Utjeha kose) smatraju zaštitnim znakom Matoševa opusa i ponajboljim pjesmama iz razdoblja hrvatske moderne.

IZVORI :  https://www.poezija.info/hrvatska/antun-gustav-matos/

                https://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=39480

                                                                     pripremila knjižničarka Vlasta Pačić