Kako bi sav ovaj trud imao smisla, neophodno je izgraditi povjerenje između učitelja i učenika. U novonastaloj situaciji učitelj ne može znati koliko je vremena učenik učio, pisao zadaću te je li to radio sam, uz pomoć nekoga ili služeći se internetom. Prepisivanjem zadataka od drugih i rješavanjem uz pomoć drugih u većoj mjeri nego samostalno učenik ne stječe ono što mu nikada ne može biti oduzeto – znanje. Prepisivanjem učenik ne šteti samo sebi, već i svojoj okolini šireći kulturu neetičnih odnosa, čini nepravdu učenicima koji samostalno rješavaju zadatke. Prepisivanjem učenik narušava odnos između sebe i učitelja koji je uložio vrijeme, trud i svoje stvaralačke sposobnosti da bi osmislio nastavu i zadatke za učenika. U konačnici, prepisivanje može biti dvostruko kažnjeno: neznanjem i lošom ocjenom tijekom naknadne provjere iz dijela gradiva u koji nije uložen samostalan trud.  Potrebno je zapitati se: Što dobijem prepisivanjem, a što samostalnim radom?

Molimo vas za mudro postupanje u ovoj situaciji koja kao da je stvorena za osamostaljivanje u radu učenika. Sve rečeno može se zaključiti riječima Williama Mottera Ingea:

„Cilj obrazovanja je stjecanje znanja o vrijednostima, a ne o činjenicama.“