ANTUN GUSTAV MATOŠ

Djevojčici mjesto igračke

Ljerko, srce moje, ti si lutka mala,
Pa ne slutiš smisla žalosnih soneta;
Kesteni pred kućom duhu tvom su meta.
Još je deset karnevala do tvog bala.

Ti se čudiš dušo. Smijat si se stala
Ovoj ludoj priči. Tvoja duša sveta
Još ne sniva, kako zbore zrela ljeta.
Gledaš me ko grla. Misliš — to je šala.

Al će doći veče, kad ćeš, ko Elvira,
Don Huanâ sita i lažnih kavalira,
Sjetiti se sjetno nježne ove strofe.

Moje će ti ime šapnut moja muza,
A u modrom oku jecati će suza
Ko za mrtvim clownom iza katastrofe.

Antun Gustav Matoš (1873.- 1914.) bio je hrvatski putopisac, pjesnik, novelist, esejist i feljtonist. Matoš je najistaknutiji predstavnik hrvatske moderne koji je trgnuo hrvatsku književnost iz dugogodišnjeg sna i uveo je na velika vrata modernog načina pisanja.

Sam je Matoš pripovijetke smatrao najvrjednijim dijelom svojega opusa, a njegovi suvremenici i kritičari iz desetljeća izravno nakon njegove smrti visoko su cijenili pojedine putopise. S vremenom je njegovo djelo uravnoteženije procijenjeno, pri čem je posebno dobilo na vrijednosti pjesništvo. Danas se pojedine pjesme (Mora, Notturno, Jesenje veče, Maćuhica, 1909., Srodnost, Utjeha kose) smatraju zaštitnim znakom Matoševa opusa i ponajboljim pjesmama iz razdoblja hrvatske moderne.

                                                     pripremila Vlasta Pačić, knjižničarka

IZVORI :  https://www.poezija.info/hrvatska/antun-gustav-matos/

                https://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=39480