2012-02-06 18:49:52
Kakvi smo roditelji?
Ne postoje dobri i zli roditelji. Svi roditelji žele biti 'dobri', ali to ne uspijeva svima. Ali ne zato što imaju loše namjere i želje, već zato što zanemaruju sebe i svoj razvoj, odnosno premalo pažnje posvećuju sebi i nisu u potpunosti svjesni što se događa s njima i njihovom djecom.
Dobri' roditelji su oni koji rade na sebi, osvješćuju sebe i svoje odnose s djecom, trude se u održavanju sebe i svog roditeljstva. Razvijaju i održavaju u sebi i oko sebe obilježja kvalitetnog roditeljstva. Zajedno s djecom ulažu napor da zadovolje njihove i svoje potrebe, želje i ciljeve.
Roditelji bi se morali boriti i brinuti za svoju osobnu sreću i zadovoljstvo, jer samo osobno sretni i zadovoljni mogu osigurati kvalitetu svog roditeljskog odgojnog ponašanja prema djeci.
Nesretan i nezadovoljan roditelj u velikoj je opasnosti da odgojno loše postupa sa svojim djetetom.
Obaveza je svakog roditelja da misli i na sebe, a ne samo na dijete, da se bori za vlastitu, a ne samo djetetovu sreću, da čuva sreću i zadovoljstvo u svom braku, kako bi dio te sreće i zadovoljstva prenijeli u svoje roditeljstvo i osigurali za dijete.
Jeste li svjesni kakav ste roditelj? Pokušajte se pronaći između nekoliko opisanih vrsta roditeljskog ponašanja. Mnoštvo je vrsta i podvrsta roditelja, ali mi ćemo ovdje nabrojati samo neke;
Perfekcionistički roditelji
žele savršenu djecu,
pretjerano su kritični,
sebe smatraju savršenim roditeljem,
strogo kontroliraju roditeljske osjećaje,
napeti su,
moraliziraju,
traže savršenu disciplinu,
neurotski su uredni,
uvijek su u pravu.
Proračunati roditelji
pretjerano su ljubazni prema djeci,
nametljivi su,
pretjerano pomažu,
odbijaju kritike roditeljskog ponašanja,
ponašaju se teatralno,
smatraju se spasiteljima svoje djece.
Ambiciozni roditelji
preko djece zadovoljavaju svoje ambicije,
omalovažavaju djetetove želje, potrebe i planove,
opsjednuti su uspjehom svoje djece.
Nerealni roditelji
odgajaju djecu za nekakav svoj svijet u kojem je sve lijepo, idealno, romantično,
ne obaziru se na stvarnost oko sebe,
u stalnom su sukobu sa stvarnošću ,
nezadovoljni su, djeluju depresivno, melankolično,
puno dramatiziraju,
opsjednuti elitizmom,
skloni su razmaziti svoju djecu,
komplicirani su,
zavidni su drugima.
Sveznajući roditelji
pretjerano analiziraju,
pretjerano su oprezni,
sve drže pod nadzorom,
odgajaju prema 'najnovijim znanstvenim dostignućima',
komplicirani u razgovoru s djecom,
netaktični su.
Kruti roditelji
ovise o raznim autoritetima koje čitaju, slušaju i slijede,
kruto se drže pravila, načela i rituala,
od djece traže potpunu poslušnost, izvršavanje pravila i obaveza,
ne pokazuju povjerenje prema djetetu,
sumnjičavi su, mrzovoljni, nesigurni i autoritarni.
Realni roditelji
svjesni su sebe,
samokritični u vezi svog ponašanja kao roditelja,
duhoviti i originalni,
praktični,
osobni i prirodni u pristupu djetetu,
otvoreni prema djetetu i prilagodljivi u odgoju.
Tolerantni roditelji
Biti tolerantan prema djeci ne znači prihvaćati sve što nam ona nude, niti odobravati svako njihovo ponašanje, ali to svakako znači pokazivati zanimanje i za ono što ne prihvaćamo, pokloniti dužnu pažnju i onome što kod njih ne razumijemo, voljeti ih i onda kada nam to nije lako, ne odbaciti ih kada bismo to najradije učinili. Roditeljska tolerancija pretpostavlja prihvaćanje djeteta kakvo je, a ne samo kakvo bismo mi željeli, kakvo smo očekivali, kakvom smo se nadali.
Bezuvjetni roditelji
Prihvaćaju dijete kakvo ono jeste, a ne kakvo bi oni željeli. Ne traže od njega da bude ono što njima treba, nego ono što je stvarno za njega najbolje. Brinu za njega i onda kad im je jasno da neće postati ono što od njega očekuju. U prvi plan stavljaju dijete, a ne sebe. Djetetu su iskreni prijatelji, a ne 'veliki dobročinitelji' koji zahtijevaju vječnu zahvalnost. Svojom bezuvjetnom roditeljskom ljubavlju privlače dijete jer ga ne ugrožavaju i ne čine o sebi ovisnim.
Uspješni roditelji
Uspješni roditelji nisu samo oni koji imaju 'uspješnu djecu' nego prvenstveno oni, koji uspješno i kompetentno obavljaju svoje roditeljske obaveze prema njima. Oni su sigurni u sebe i u ono što rade prihvaćajući i neočekivane rezultate svojih roditeljskih nastojanja.
Kakvi smo dakle roditelji? Radimo li na sebi dovoljno? Jesmo li sigurni da nas djeca doživljavaju onako kako mi to mislimo? Jesmo li u pravu kada optužujemo djecu, a sebe opravdavamo ?
Ova i slična pitanja trebamo ozbiljno razmotriti i na njih odgovoriti.
Roditeljstvo je umijeće, a ne teorija. Umijeće nije dovoljno razumjeti. Treba ga i vježbati. O njemu nije dovoljno razmišljati. Treba ga svakodnevno iskušavati.
Literatura
Brajša, P. (2003.), Roditelji i djeca, Glas Koncila, Zagreb
Autor: Gordana Bena
|