Agresivna djeca često nisu naučila druge načine nošenja s teškim situacijama, pa je potrebno vrijeme i strpljenje da bi ih se naučilo socijalno primjerenim načinima reagiranja. 

U dobi od 1-3 godine djeca mnoga djeca grizu ili na druge načine iskazuju agresivno ponašanje. Radi se o normalnoj razvojnoj fazi koja bi trebala završiti do treće godine, kada je djetetov govor razvijen u tolikoj mjeri da svoje potrebe mogu verbalno izraziti. Prije nego razviju govor, djeca su sklona udaranju, ugrizima, guranju, da bi postigla cilj, zadovoljila potrebe ili iskazala frustraciju. Na agresivno ponašanje djeteta treba reagirati odmah. Na agresiju se ne smije uzvratiti agresijom jer se na taj način djetetu poručuje da je agresivnost prihvatljiva, samo je stvar u tome “tko je jači”. Dijete treba uhvatiti za ruke te mirnim, ali čvrstim glasom kratko reći “Ne grizi (ne udaraj, čupaj, guraj...). To boli.” Ako na vrijeme uočimo da se dijete sprema ugristi, dobro je preusmjeriti mu pažnju na nešto drugo. Kod male djece kazne ne pomažu. Dijete nije još u stanju razumjeti uzrok i posljedicu, nema koristi od prodika. Potrebno je posvetiti pažnju »žrtvi» i ako je potrebno pružiti djetetu pomoć (staviti led i sl.), a bilo bi dobro da dijete koje ga je povrijedilo  pritom asistira ili napravi nešto pozitivno za to dijete. Dijete koje je ugrizlo ili na drugi način bilo agresivno treba bez emocionalne reakcije ili pridavanja pažnje maknuti iz situacije, da se pažnjom ne bi potkrijepilo nepoželjno ponašanje. Ako je bilo agresivno da bi uzelo igračku, potrebno mu je tu igračku oduzeti. Izoliranje djeteta (time-out) korisniji je kod starije djece, nakon 3. godine – dijete se izolira na kratko vrijeme u drugu prostoriju ili u drugi dio sobe. Dijete treba učiti da umjesto agresijom reagira verbalno («ne», «moje» i sl.). Ponekad agresivnom ponašanju djece pridonosi pretrpan prostor, previše djece u skupini, nedostatak individualne pažnje. Važno je u obitelji i vrtiću imati ustaljen ritam dana i svakodnevne rituale jer predvidljivost i struktura aktivnosti daju osjećaj sigurnosti i smanjuju napetost.

        Dječja agresivnost često proizlazi iz njihova odnosa s roditeljima. Prezaposlenost roditelja, nedostatak strpljenja, nedovoljno bavljenje djetetom, nedovoljno zanimanjem za njegove potrebe i osjećaje, razvod i drugi stresovi i promjene u obiteljskoj dinamici mogu dovesti do nepoželjnih ponašanja. Djeca brzo uče kako se ponašati da bi pridobili pažnju roditelja. Nije im bitno radi li se o negativnoj pažnji (vikanju, kažnjavanju, prodikama) – važno im je da se njima bave. Ako pažnju ne mogu dobiti dobrim ponašanjem, izazvat će je lošim ponašanjem. Roditelji koji neposlušnost rješavaju tjelesnim kažnjavanjem, podržavaju time agresivnost svog djeteta – dijete uči po modelu. U odgoju je izuzetno važno postaviti djetetu granice, zajednički sastaviti jasna pravila ponašanja te posljedice kršenja tih pravila, pri čemu je nužno biti dosljedan. Pozitivna ponašanja potrebno je pohvaliti i nagraditi, a ne uzimati «zdravo za gotovo».
         Važno je naučiti djecu kako na socijalno primjeren način, neugrožavanjem drugih, iskazati svoje «teške» emocije. Potrebno je poticati i uvježbavati verbalno izražavanje emocija koje mogu izazvati agresiju. Reakcije na agresivno ponašanje trebaju biti usklađene u vrtiću i kod kuće, u protivnom intervencije neće biti efikasne.

               Dječje nezadovoljstvo i napetost treba prazniti kroz sportske aktivnosti, rekreaciju, razgovore s djetetom i uvažavanje njegovih interesa i emocionalnih potreba, obiteljske izlete i druge zajedničke aktivnosti koje jačaju privrženost i povezanost obitelji te potiču kod djeteta osjećaj prihvaćenosti i vlastite vrijednosti, što manje ga izlažući neprimjerenim sadržajima na televiziji i nasilnim igricama na računalu.