Dječje su laži najčešće beznačajne i sitne, što ne znači da na njih ne treba reagirati. Ako ne reagiramo, dijete može steći naviku laganja, a može i vjerovati da su te laži istina. Naime, mala djeca ne znaju da lažu dok im to mi ne kažemo. Ne mogu razlikovati maštu od stvarnosti. Za njih je sve stvarno. Djeca imaju bogatu maštu, izmišljaju ili preuveličavaju stvarne događaje. Izmišljaju priče u koje vjeruju i ne rade to s lošim namjerama. Najčešće izražavaju ono što bi željeli da se dogodi ili bi željeli da se nije dogodilo. Mi smo tu da im objasnimo razliku između onog što je u njihovoj glavi i stvarnosti. Roditelji mogu saslušati dijete i ne komentirati izmišljenu priču ili reagirati tako da u priču unesu realnost. Npr., ako dijete kaže da je napravilo nešto što je nemoguće, roditelj mu može reći «Ti bi želio da možeš…».  Ako dijete npr. kaže drugom djetetu da je dobilo psa, što nije istina, možemo reći «Ne, nismo nabavili psa, ti bi samo želio da imamo psa». Iako djeca ne znaju da je laganje nešto loše, potrebno je iskoristiti svaku situaciju kada dijete govori neistinu da ga učimo važnosti govorenja istine.

         U predškolskoj dobi dijete polako razvija sposobnost razlikovanja istine od laži, te počinju pokušaji manipulacije okolinom pomoću neistina. Te pokušaje ne smijemo ignorirati već razgovarati s djetetom i pokazati im da se i bez laži mogu naći rješenja za sve situacije. Djeca lažu zbog različitih razloga: da bi izbjegla kaznu, izazvala pažnju, postigla neki cilj, prikazala se jačima ili boljima, impresionirala druge. Ako smo u dijete usadili osjećaj za dobro i loše, imat će snage suočiti se s teškim situacijama. Dijete koje se želi prikazati boljim, jačim, hrabrijim, nema samopouzdanja. Roditelji su ti koji trebaju poticati razvoj samopouzdanja i pozitivne slike o sebi, a kada do toga dođe, laži će nestati. Najviše lažu zlostavljana i zanemarena djeca – zbog straha od kažnjavanja ili da bi “uljepšala” svijet u kojem žive i lakše se nosila s ružnom stvarnošću te, ako su zanemarena, da bi dobila pažnju za kojom čeznu. Neka djeca lažu jer se boje da neće udovoljiti očekivanjima roditelja, boje se da ih ne razočaraju. Prestrogi i prezahtjevni roditelji ne trebaju se čuditi što dijete u strahu od kazne ili kritike pribjegava lažima.  Lagati djeca uče i od svojih roditelja. Npr. kada roditelj traži od djeteta da se javi na telefon i kaže da nije kod kuće. Dijete tada zaključuje da je u redu lagati. Da bi se mogli boriti protiv dječjeg laganja, važno je nastojati razumjeti zašto dijete laže. Čim otkrijemo uzrok lakše ćemo otkloniti nepoželjno ponašanje.

Kad roditelj uhvati dijete u laži treba izbjeći optuživanje i prijetnje već mirno s djetetom razgovarati i poticati ga na iskrenost. Ako je lagalo da bi postiglo neki cilj, tj. ostvarilo neku dobit važno je da se to ne dogodi jer time potkrepljujemo djetetovo laganje i velika je vjerojatnost da će se laganje ponoviti. Dječje laži znaju biti simpatične, ali ne smijemo dozvoliti da nam se svide, da im se smijemo i prepričavamo ih kao anegdote jer time odobravamo laganje i potičemo dijete da to i dalje čini. Potrebno je zajedno s djetetom postaviti pravila i odrediti posljedice kršenja tih pravila. Iskrenost treba pohvaliti. Kazna bi uvijek trebala biti manja ako dijete prizna pogrešku. Dijete se ne smije osramoćivati zbog laganja, treba izbjegavati slanje poruke da je dijete loše zato što laže. Dijete koje je etiketirano, ponašat će se u skladu s etiketom koju smo mu pripisali. Ako mu govorimo «Ti si pravi lažljivac», ponašat će se u skladu s našim mišljenjem o njemu.

Laganje treba prihvatiti kao dio odrastanja, ali reagirati na svaku neistinu i usmjeravati dijete na istinu. Ne zaboravimo da djeca uče od svojih roditelja. Roditelji koji lažu svojoj djeci te govore neistine u njihovoj prisutnosti, uče dijete da je laganje prihvatljivo.
       

mr. sc. Vesna Ivasović, psiholog
objavljeno u časopisu «Mamino sunce»